Manastir Manasija – dragulj srpske srednjevekovne umetnosti i arhitekture

kultura

Manastir Manasija je jedinstven i vrlo specifičan manastir srednjevekovne Srbije iz nekoliko razloga, a posebno zbog svojih fresaka, arhitekture i značaja u srednjovekovnoj istoriji Srbije. Evo nekoliko ključnih aspekata koji čine Manasiju posebnim:

1. Freske svetih ratnika

Jedna od najistaknutijih karakteristika Manasije su freske koje prikazuju “svete ratnike” ili vladare i vojnike u borbenim scenama. Na freskama u manastiru Manasija prikazani su borci u kontekstu religioznih tema, a najpoznatiji su prikazi vladara i vojnika, poput freske koja prikazuje vladara Despota Stefana Lazarevića. Ove slike daju poseban ton manastiru, jer kombinuju religiozne i vojničke elemente, prikazujući borbu za pravdu i veru.

2. Manastirski kompleks i arhitektura

Manasija je izgrađena u periodu kada je Stefan Lazarević, sin velikog srpskog vladara cara Lazara, bio vladar Srbije. Manastir je odlikovan specifičnom arhitekturom, koja je prepoznatljiva po jakim zidinama, što daje manastiru karakter tvrđave. Manastir je, dakle, bio i verski i vojni centar. Gradnja Manasije počela je 1406. godine, a manastir je posvećen svetoj Trojici.

3. Značaj kao kulturni centar

Manasija je bila centar kulturnog života i pismenosti. Na freskama su prikazani ne samo vladari, nego i mnoge scene iz svakodnevnog života tog vremena, čime manastir postaje dragocen izvor istorijskih informacija. Manasija je bila i mesto u kojem je Stefan Lazarević okrenuo pažnju na izgradnju književnosti i umetnosti, pa je manastir postao i važan centar za prepisivanje knjiga.

4. Izuzetne freske

Manasija je poznata po svojim freskama, koje se smatraju jednim od vrhunaca srpske srednjovekovne umetnosti. Freske, iako dele stilističke sličnosti sa drugim manastirima iz tog perioda, poseduju posebnu, specifičnu estetsku vrednost i duboku simboliku, s naglaskom na vojnu čast, hrabrost i pobožnost. Freske u Manasiji prikazuju scene iz života svetaca, ali i borbene scene, koje su retke u srednjovekovnoj hrišćanskoj umetnosti.

5. Istorijski značaj

Manasija je bila osnivačka tačka za vladavinu despotata Srbije pod Stefanom Lazarevićem. Manastir je imao i strateški značaj, jer je bio smešten u blizini reke Morave, na teritoriji koja je imala vojni i politički značaj u to vreme. Iako su drugi manastiri u Srbiji imali značajnu religijsku i kulturnu ulogu, Manasija je bila i politički centar.

6. Restauracija

Iako su mnoge freske u manastirima tokom vremena bile uništene, Manasija je relativno dobro očuvana, a tokom 20. i 21. veka su sprovedene brojne restauratorske aktivnosti koje su omogućile da se freske, kao i sama struktura manastira, sačuvaju. To je omogućilo da se očuva jedinstvena umetnička baština koja je danas važan deo kulturnog identiteta Srbije.

7. Duhovna i politička simbolika

Manasija je, uz svoje kulturne i umetničke vrednosti, i simbol duhovne borbe, vernosti i odanosti Bogu. Ovaj manastir nosi duboku simboliku u kontekstu istorijskih i političkih borbi srednjovekovne Srbije, a freske u manastiru često prikazuju teološke i političke poruke, čineći ga ne samo umetničkim, već i političkim manifestom tog vremena.

Manasija je specifična zbog svoje jedinstvene kombinacije verskih, kulturnih i vojnih elemenata, što je čini izuzetnom u kontekstu srpske srednjovekovne umetnosti i istorije. Freske svetih ratnika, vojnička i verska simbolika, kao i značaj manastira kao kulturnog i političkog centra, čine Manasiju jedinstvenom i važnom u srpskoj i balkanskoj istoriji.

Paraćin – turistički potencijali

destinacije

Opština Paraćin se nalazi u srcu Srbije, deo je regiona Šumadije i Pomoravlja i pripada Pomoravskom okrugu. Nekada važni privredni centar pomoravlja, Paraćin je danas grad ubrzanih promena koji traži svoje mesto i na turističkoj mapi Srbije. Paraćin su osnovali Rimljani pod nazivom Sarmantes na Vojničkom putu, najpre kao stanicu za zamenu umornih konja. Od davnina je na raskrsnici puteva kojima su se kretale vojske, različite civilizacije ali i osvajači. Prvi put se naselje Paraćin pominje u Povelji kneza Lazara iz 14. veka. Ovom Poveljom on daruje manastiru sv. Atanasija i trg Parakinov brod. Paraćin je kao varoš sa trgom dobio naziv po skeledžiji Grku i prelazu-brodu preko reke (Parakinov brod).

Opština Paraćin zahvata deo bogatog i plodnog Srednjeg Pomoravlja, teritorija opštine Paraćin se spušta od Kučajskih planina na istoku prema Velikoj Moravi na zapadu ispresecana tokovima reka Crnice i Grze. Sam grad leži na 130 m nadmorske visine, 4 km udaljenosti od reke Velike Morave i na obalama Crnice.

U gradu možete posetiti zavičajni muzej gde ćete imati priliku da vidite artefakte brojnih civilizacija koje su ostavile trag u ovom delu Srbije od neolita, preko Kelta i Rimljana pa sve do savremenog doba. Ali osim muzeja i centra grada kroz koji protiče Crnica ono što je najzanimljivije za obilazak se nalazi u samoj okolini Paraćina. Izletište Grza, Manastir Lešje, Namasija, planina Juhor su samo neka od mesta koje vredi obići kada ste u Paraćinu.

Manastir Lešje, nadomak Paraćina predstavlja dragulj arhitekture, jer u Srbiji ne postoji ni približno sličan manastirski kompleks. Ne postoji zvaničan podatak kada je sagrađen manastir Lešje, ali u svakom slučaju na tom mestu je još od srednjeg veka postojala crkva, a kao jedan od obnovitelja same bogomolje se pominje i Car Lazar. U novijoj istoriji manastir Lešje dobija vrlo zanimljiv oblik koji se sastoji iz mešavine vizantijske, srpske i ruske tradicionalne arhitekture. Danas ovo mesto predstavlja važan religiozni centar ali i kulturno-istorijski spomenik koji treba obići.

Jedno od najpoznatijih izletišta u centralnoj srbiji je paraćinsko izletište Grza koje se nalazi dvadesetak kilometara od samog centra grada. Ovo je omiljeno izletište građana pomoravlja ali poslednjih godina ga otkrivaju i turisti iz cele Srbije pa i inostranstva. Sastoji se iz brojnih pešačkih staza, više jezera, vodopada ali i vidikovaca. U samom turističkom naselju Grza nalazi se više restorana, hotela i privatnih smeštaja. Grzu je najlepše posetiti tokom jeseni kada se ovaj prostor pretvara u eksploziju svih boja.

Manastir Hilandar

kultura

Sveta Gora je duhovna prestonica pravoslavnog hrišćanskog sveta, koja se sastoji od 20 manastira, 12 skitova i oko 700 kuća, kelija ili skitova i oko 2000 monaha. Reč je o verskoj zajednici sa 1000 godina starim manastirima, ćelijama u pećinama i kulama. Uvrštena je u UNESKO-ve spomenike svetske baštine. Po predanju Bogorodica je na putu da poseti Lazara na Kipru naišla na uzburkano more i bila je prinuđena da potraži sklonište u luci na poluostrvu Atos. Bogorodica je bila zadivljena lepotom ovog mesta i zamolila je Boga da joj da planinu Atos na poklon. Tada joj je Gospod odgovorio: ,,Neka ovo mesto bude vaš vrt i vaš raj, utočište za one koji traže spasenje,, Od tada je Sveta Gora poznata i kao Bogorodičin vrt. Prvi monasi stigli su na Svetu Goru tokom 5. veka nove ere, tražeći osamljeno mesto za molitvu i pronalaženje mira na zemlji. Za srpsku kulturu i pravoslavlje najbitnije mesto se nalazi upravo na Svetoj Gori.

Grčki monah Georgije Hilandarios se smatra osnivačem Hilandara. 1198. Godine na temeljima ovog mesta manastir Hilandar su obnovili veliki župan Stefan Nemanja i njegov sin Rastko, to jest monasi Simeon i Sava. Te godine je vizantijski car Aleksije treći Anđeo Simeonu i Savi izdao zapečaćenu zlatnu bulu kojom se manastir Hilandar daruju kako bi mogli da primaju srpske monahe. 1199. godine u manastiru je preminuo monah Simeon, otac Svetog Save, a legenda kaže da je na mestu na kome je on sahranjen u nekadašnjoj crkvi Vavedenja Bogorodice, koju je kasnije kralj Milutin obnovio, nikla čudesna loza.

Početkom 13. veka Sveta Gora je bila pod faktičkom vlašću krstaša koji su 1204. Osvojili Carigrad a pojavili su se i brojni pirati i pljačkaši koji su bili velika opasnost za sve manastire. Usled toga Sveti Sava je napustio Svetu Goru 1208. godine i preneo mošti Svetog Simeona iz Hilandara u Srbiju. Sa svog poslednjeg putovanja, iz manastira Svetog Save Osvećenog  doneo najstariju i najpoznatiju hilandarsku ikonu – Bogorodicu Trojeručicu.

U takvim okolnostima kralj Stefan Uroš je 1262. Godine iznad manastira podigao pirg – kulu Preobraženja kako bi što bolje zaštitio manastir. U tom periodu su značajno rasli manastirski posedi a kraljevi Dragutin i Milutin su proširili manastirske posede i u samoj Srbiji. Najveći prosperitet Sveta Gora doživljava tokom vladavine cara Stefana Dušana koji je pomagao Hilandar i dodelio mu posede u Srbiji, Grčkoj i u mnogim drugim delovima Balkana. U to vreme posedi Hilandara su zahvatali petinu teritorije Svete Gore.

1347. godine kuga je harala Evropom i Car Dušan se sklonio u Hilandar a tom prilikom je poveo i caricu Jelenu što je bilo grubo narušavanje strogo poštovane tradicije o zabrani dolaska žena na tlo Svete Gore. Kao uspomena na dolazak cara Dušana na Svetu Goru i dan danas stoji krst koji označava mesto na kome su hilandarski monasi sačekali cara i za uspomenu posadili maslinovo drvo koje je i danas moguće videti. Carica Jelena je postala ktitorka kelije Svetog Save u Kareji, a u okviru manastira Hilandara izgrađena je crkva Svetog Arhanđela.

Osim cara Dušana, mnogi srpski vlastelini su pomagali manastir Hilandar a Knez LazarHrebeljanović je ktitor spoljne priprate koja je izgrađena oko 1380. godine. Krajem 14. Veka Hilandar je postao utočište članovima poslednjih srpskih vladarskih i vlastelinskih porodica. Osim srednjevekovnih kraljeva, Hilandar su posetili i Miloš Obrenović, knez Aleksandar Obrenović a poznato je da je u posetu ovoj Svetinji išao i kralj Petar Prvi Karađorđević.

Početkom marta 2004. godine manastir Hilandar je stradao u požaru. Više od polovine manastirskih zdanja je tada oštećeno. Obnova manastira je nastupila odmah nakon ove nesreće i uz velike napore, priloge i pomoć Srbije, Grčke ali i mnogih organizacija i pojedinaca veliki deo kompleksa Hilandara je obnovljen.

Posete Svetoj Gori su ograničene i manastir Hilandar se pridržava odgovarajuće procedure.Od svih svih poklonika se očekuje da se pridržavaju propisanog kodeksa ponašanja koji se nalazi na poleđini obrasca dozvole za ulazak na Svetu Goru. Dolazak na Svetu Goru i manastir Hilandar nije turistička poseta i ne možete očekivati sve pogodnosti savremenog putovanja. Odgovornost za kompletnu organizaciju vašeg puta je samo na vama i u slučaju da se dese okolnosti zbog kojih brod iz Jerisosa i Uranopolisa ne mogu da plove do Svete Gore, morate sačekati naredni ili neki drugi dan kada će brodovi ponovo saobraćati. Manastir Hilandar preuzima odgovornost samo za organizaciju grupnog prevoza od luke Arsana i luke Jovanjica do Manastira Hilandar i obratno.

Da biste došli na Svetu Goru, potrebno je da prethodno tražite i dobijete blagoslov za posetu i boravak u manastiru, a da zatim na sam dan dolaska preuzmete dozvolu za boravak na Svetoj Gori, takozvani Diamonitirion. Vizu ili dozvolu za ulazak na Svetu Goru možete preuzeti u pokloničkoj kancelariji koja se nalazi u Uranopolisu u neposrednoj blizini pristaništa sa koga brodovi do Svete Gore polaze svakog jutra. Tokom letnjih meseci, kada je i najveći broj posetilaca, bitno je rezervisati karte za brod na vreme, tako da je preporuka da čim dobijete blagoslov iz manastira da imaju mesta za vas i da možete doći određenog dana, istog dana i rezervišete karte.